INTERVJU: MAROJE MRDULJAŠ povodom dobivene nagrade "Neven Šegvić"

Nedavno mi je u ruke došla knjiga "Another Look At Christ’s Missing Years" (2010. - A. T. Bradford) koja u nas nije prevedena, a u njoj autor spekulira o profesiji Josipa i njegova posvojenog sina Isusa. Naime, slijedom prijevoda grčkog originala Biblije (NZ) kršćani vjeruju da je Krist po zvanju bio stolar (Markovo ev.) i da je nauk stekao uz Josipa (‘On je stolarev sin’ – Matej).

 

Autor knjige smatra da grčku riječ ‘tekton’ (u Bibliji definira njihovo zanimanje) treba razumijevati kao graditelj - arhitekt. Sic! Dalje se navodi da su Josip i Sin vjerojatno bili angažirani na gradnji hrama judejskog kralja Heroda te bili bliski s ondašnjom društvenom elitom. Dakle, bili su insajderi i mogli su svjedočiti o pokvarenosti te iste elite. Znamo kako je sve, puno godina kasnije, završilo pobunom protiv te elite s Isusom kao predvodnikom. Jedan je kritičar sarkastično konstatirao kako su teze iz knjige još jedan bijedni pokušaj da se arhitektonsko zvanje vrati u nebeske visine!

I, zaista, kao da smo izgubili nevinost u sprezi sa centrima moći i funkcioniramo još kao servis raznim developerima čiji utjecaj vrtoglavo raste posljednjih desetljeća. Glatka pročelja za glatki biznis, a ugled glatko kopni.

Postoji jedna krilatica u kojoj stoji kako je loše vrijeme za gradnju dobro vrijeme za teoriju pa sam to odlučio provjeriti u razgovoru s Marojem Mrduljašem, našim uglednim teoretičarem arhitekture. Neposredan povod za razgovor bila je dodjela godišnje nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad u području arhitekture u 2012. godini.

 

PRVO, ČESTITKE! VAMA JE OVO VEĆ DRUGI 'ŠEGVIĆ', ŠTO VAM ZNAČI TA NAGRADA?

 

Zahvaljujem na čestitkama. Priznanje struke za teorijsko-kritički rad primarno mi je važno jer upućuje na pomisao kako su teme i metode kojima se kolege i ja bavimo prepoznate kao dio razvoja arhitektonskog diskursa, da naši napori doživljavaju odjek i reakciju. Nagrada Neven Šegvić za knjigu i projekt Nedovršene modernizacije posebno mi je važna jer je riječ o istraživačkoj platformi u koju je uključeno više od 30 autora raspršenih diljem svijeta, neke od njih nisam osobno ni poznavao prije nego što je projekt počeo. S obzirom na to da nagrada pripada i njima, afirmirano je uzajamno provjerenije, kao i projekt koji se bazira na kolektivnom znanju i kreativnosti.

 

MOŽE LI SE DOBRO ŽIVJETI OD BAVLJENJA ARHITEKTONSKOM TEORIJOM?

 

Ovisi o tome kako tumačite „dobro“. Od arhitektonske teorije gotovo je nemoguće osigurati egzistenciju osim ako niste vezani uz neku instituciju koja vas prati i osigurava vam uvjete za rad. U intelektualnom smislu, pošteno bavljenje arhitektonskom teorijom i kritikom jest izazov i kretanje u polju neizvjesnosti. Arhitektonska teorija i kritika su u kontinuiranom kretanju, posuđuju alate i koncepte iz drugih disciplina, prate intenzivne promjene u društvenoj stvarnosti, nastoje interpretirati arhitekturu „dalje od građenja“, a svakako dalje od neposrednih namjera projektanata. Arhitektonska teorija i kritika sigurno posjeduju svoju autonomiju i ako su doista izazovni, proizvode novo znanje koje je više od opisivanja fizičke realnosti kuće. No, bitno je da novo znanje koje teorija i kritika proizvode ima povratan utjecaj na praksu i da provocira vitalnost misli o arhitekturi.

 

KAKAV STAV IMATE O STANJU TEORIJE ARHITEKTURE KOD NAS I UOPĆE?

 

Govoriti o arhitektonskoj teoriji unutar nacionalnih granica čini mi se izlišnim, njezin razvoj mora se odvijati kroz suradnju i razmjenu znanja na regionalnoj i međunarodnoj razini. Nešto je drukčija stvar s kritikom koja treba biti ažurna i bazirana na razumijevanju lokalnog konteksta. Intenzivnije arhitektonske kritike uglavnom nema, a ona koja se pojavljuje razmjerno je naivna i jednostrana. No, diskurs u arhitekturi nije sasvim mrtav: organiziraju se izložbe, još je aktivna esejistička tradicija pisanja o arhitekturi, nešto se radi i na historiografiji, no često na zastarjelim osnovama. Kao novinu u posljednjih 15-ak godina treba istaknuti pojavu inicijativa iz izvaninstitucionalnog ili NGO sektora, koji na različite načine pridonosi promišljanju prostora, često kroz sinkretičke oblike djelovanja koje povezuju umjetnost, društvene discipline, aktivističku poziciju i konkretne akcije u mikromjerilu. Te inicijative tek počinju davati teorijsko-kritički konkretne rezultate.

 

VEĆ SE GODINAMA GOVORI O KRIZI U ARHITEKTURI (ARHITEKTURA JEST KRIZA -JÖRNKÖPPLER) S POZICIJE IDENTITETA (NE GRAĐENJA) I ODSUSTVA SAMOKRITIČNOSTI. KOLIKO JE TO AKTUALNO U HRVATSKOJ?

 

Stanje kontinuirane krize karakterizira cijelo moderno razdoblje, naročito ako govorimo o širem pitanju razvoja gradova, no ovisno o perspektivi iz koje pristupamo problemu, stanje krize i kontinuirane debate o tome kakvi nam gradovi trebaju je produktivno. S obzirom na to da su u razvoj grada često uključeni sasvim oprečni interesi, od interesa kapitala do interesa svakoga građanina, kriza je prirodno stanje. 

Prestanak krize značio bi i prestanak estetskih, osobito političkih konfrontacija, što bi označilo ili totalitarizam ili dospijeće u neko utopijsko stanje što, dakako, nije moguće. 

U užem arhitektonskom smislu tema krize naročito se aktualizira od kraja 1960-ih, s postmodernizmom kojega se cijelog može tumačiti kao još jednu od kriza unutar moderne epohe. Ta kriza je već teorijski zaključena i zamijenjena krizom „tekuće modernosti“, da se poslužim terminom Zygmunta Baumana. Prema mom viđenju, jedan od vodećih učinaka stanja tekuće modernosti na arhitekturu jest relativizacija odnosa sadržaja i oblika. Sasvim trivijalan sadržaj može biti smješten u spektakularnu formu i obrnuto, kompleksni odnosi događaja i arhitekture koja ih udomljuje postali su nečitki. No, nije riječ o dekonstrukciji društvenih hijerarhija koje arhitektura neizbježno reproducira, nego upravo suprotno: o gubitku utemeljenosti projektantskih odluka u jasnom konceptu ili stavu koji bi afirmirao domenu javnog. Utoliko negdašnji postmodernisti mogu biti zadovoljni jer doista možemo govoriti o estetskom pluralizmu, ali taj pluralizam ne afirmira različitosti nego arbitrarnosti.Opće stanje u urbanizmu i građenju u Hrvatskoj bi u prvom redu trebalo biti predmet šire društvene kritike i analize politika prostora. Onaj mali dio graditeljskih praksi koji se može nazvati autorskim već neko vrijeme stvara svojevrsne izolirane heterotopije. Te pojedinačne iskorake, uglavnom u području javnih investicija, i osobno sam zagovarao zbog potrebe održavanja kontinuiteta kulture arhitektonskih istraživanja kao enklave „drukčije arhitekture“, koja je optimistički znak mogućeg „drukčijeg društva“. 

Činjenica je da su neke od tih gradnji ipak zastale na pola puta između sadržaja i eksperimenata s oblicima, tj. da su i te navodne heterotopije više reproducirale postojeće prostorne kodove nego što su stvarale socijalno poticajne okoliše.

 

SLAŽETE LI SE S KONSTATACIJOM – ARHITEKTONSKA TEORIJA JE TEORIJA LEGITIMITETA. ALI NA HERETIČKI NAČIN: UMJESTO DA PROPAGIRA ODREĐENI STIL ILI USPJEŠAN URED, ONA RADIKALNO PROPITUJE ARHITEKTONSKU PRAKSU, DO RAZINE SAMOUNIŠTENJA ARHITEKTURE AKO PREDSTAVLJA OPASNOST VLASTITOM KULTURNOM ZNAČENJU.

 

Sviđa mi se prijedlog o teoriji i kritici kao herezama u odnosu na dominantan diskurs u arhitekturi, koji se danas gotovo stihijski konstruira primarno kroz golemo ubrzanje protoka velike količine informacija o arhitekturi, kako kroz tiskana izdanja, a naročito preko interneta. Tomu treba dodati i činjenicu da je transkontinentalna mobilnost ljudi znatno povećana. Brojni arhitekti hodočaste u posjet novim gradnjama, no ponovno je riječ o svojevrsnom trošenju slika jer je, čak i u neposrednom fizičkom iskustvu, vizualno postalo dominantno. Brzo konzumiranje arhitektonskih prizora samo po sebi čini dominantni diskurs nestabilnim i heterogenim, ali se njegove mijene ne temelje na kritici aktualnog stanja. U arhitekturi koja ciklički mijenja svoja obličja i stalno redefinira polazišta teško je naći uporišnu točku za razvoj kritičkih argumenata. Zato je vaš prijedlog o radikalnoj kritici arhitekture do njenog poništenja zanimljiv, ali samo ako ta radikalnost nosi poticaj za izlazak iz postojećeg stanja, odnosno otvara nove putove. Teorija i kritika ne trebaju predlagati nove projektne metode, ali moraju postavljati bolna pitanja na koje praksa treba tražiti odgovore.

 

ŠTO VAM JE SLJEDEĆI PROJEKT?

 

S kolegama Vladimirom Kulićem baziranim u Floridi i Lukaszom Stanekom iz Poljske okupio sam tim i postavio projekt Nedovršene modernizacije – Arhitektura kao proizvodnja znanja. Projekt obuhvaća razdoblje socijalizma u zemljama srednje i istočne Europe nakon Drugog svjetskog rata, a praktički je izbrisano iz svjetske historiografije moderne arhitekture. Zanimaju nas središta istraživačkog, eksperimentalnog i multidisciplinarnog pristupa arhitekturi u zemljama od Baltika do Crnog mora, kao i razmjena znanja između zemalja prvog, drugog i trećeg svijeta u doba Hladnog rata, koje je bilo znatno intenzivnije nego što je to uvriježeno mišljenje. 

Smatra se da socijalističke zemlje nikada nisu ušle u postfordističku (Henry Ford, otac masovne proizvodnje na tekućoj traci) fazu fleksibilne proizvodnje znanja i proizvoda baziranih na invenciji, koji se danas naziva i kognitivnim kapitalizmom. No, proizvodnja arhitektonskog i urbanističkog znanja u socijalizmu to pobija jer su projektantski uredi socijalističkih zemalja, uključivo i bivšu Jugoslaviju i Hrvatsku, bili kompetitivni na globalnom tržištu i, primjerice, bitno utjecali na modernizacijske procese u postkolonijalnim sredinama. Metodološki nas zanima što se događa kada arhitekturu počnemo analizirati kroz njezine nematerijalne aspekte: eksperimentalne koncepte, transnacionalnu suradnju i tržište znanja, a ne samo kroz izgrađene artefakte ili pomalo egzotičnu istočnoeuropsku modernu estetiku, što je postalo trendi. Kao i nagrađeni projekt, i ovaj smo prijavili fondu Europske komisije Kultura 2007.-2013. i u intelektualnom smislu ga razvijamo neovisno o institucijama, kao horizontalna mreža istraživača.