Dodijeljene medalje za arhitekturu, urbanizam i konceptualni pothvat Hrvatske komore arhitekata za 2017. godinu

MEDALJA ZA ARHITEKTURU

Stambeni sklop Jordanovac u Zagrebu

Autori: Svebor Andrijević i Luka Korlaet

Veliki doprinos struci upravo je onaj koji dolazi iz segmenta određenog najtvrđim i najnemilosrdnijim uvjetovanostima: zakonitostima tržišne arene i neumoljivom urbanističko-legislativnom regulacijom. U tim uvjetima ostvariti nove i anticipirajuće oblike stambenih paradigmi, koje se razvijaju na matrici suptilnih morfoloških arhitektonsko-urbanističkih obrazaca zagrebačke moderne, sljubljene s nježnim obrisima topografije, ali i obilježjima izgrađenog konteksta, velik je uspjeh i nadahnuće. Investitor, koji slijedi impuls tržišta, u pravilu ne sagledava sve aspekte i implikacije ovih izazova. Arhitekt, pobornik svoje profesije, tada preuzima ulogu angažiranog i odgovornog aktera na arhitektonsko-urbanističkoj i tržišnoj sceni, koji ne slijedi slijepo zadane uvjete, niti pristaje biti njima određen i zarobljen. Ograničenjima u inat, na tragu svoga poslanja i vizije, u granicama mogućeg promišlja i oblikuje prostorne okvire primjerenije i bolje stvarnosti.

 

OBRAZLOŽENJE

Odjeven u diskretni šarm modernističke tradicije, jordanovački sklop razotkriva se kao prostorni odljev suvremene metropolitanske situacije. U decentnoj retro ovojnici pulsira koncept prostornog pomaka i inovacije. Smješten na sjevernim zagrebačkim obroncima, u prijelaznom predjelu kolektivne i individualne izgradnje, sklop uspostavlja specifičnu prijelaznu stambenu tipologiju – svojevrsni “prelomljeni niz”, organiziran u malu urbanu aglomeraciju. Četiri zasebna volumena, izvana demonstrativno mirna i geometrijski kontrolirana, u sebi udomljuju po tri vertikalno organizirane jedinice – tri združene i međusobno elaborirano prožete kuće. Na pojedinačnom nivou, svaka je kompleksno prostorno razrađena i otvorena za čitav niz različitih životnih scenarija, obdarena komforom obiteljske kuće i promišljenim alatima uživanja u prostranim loggiama, vrtovima na terenu i krovnim terasama. Na zajedničkom pak nivou, u urbanističkom aspektu i mjerilu, pažljivim prostornim međuodnosima jedinice sudjeluju u stvaranju mikro zajednice, otvarajući platoe igre, susreta, zadržavanja i susjedskih interakcija. U oblikovanju skrupulozno suspregnut i brižno kontekstualan, s vješto reinterpretiranim modernističkim vokabularom, sklop je potomak rafinirane urbane tradicije u službi nove, aktualne stvarnosti.

Stambena paradigma koja je ovdje uspostavljena ide ususret nizu današnjih neposrednih potreba: delokalizaciji proizvodnje i disperziji mjesta rada; novim i sve složenijim oblicima raslojavanja obitelji, ali i poticaju generacijske empatije; sve zahtjevnijim potrebama da se izađe iz shematizma “funkcionalnog stana” otvarajući prostor za alternativne programe i sadržaje, kao i stvaranje autonomije i funkcionalnog pluralizma unutar jedinstvenog prostora stana. Stanovi, ili bolje maisonettes, kao jedinice ovoga sklopa, otvoreni su za različita korištenja, organizacije, prilagodbe i transformacije. U aspektu tehničke opreme implementirani su i dosegnuti najviši standardi, a cijeli sklop odlikuje profinjeno oblikovanje i visoka razina detalja i izvedbe.

 


 

MEDALJA ZA URBANIZAM

“Revitalizacija prostora uz rijeku Savu u Zagrebu, s osvrtom na uređenje toka u cjelini”

Autor: Zoran Hebar

Odnos rijeke Save i grada Zagreba jedna je od najdugovječnijih, postojano aktualnih i otvorenih urbanističkih tema. Pitanje života grada na rijeci, s rijekom i oko nje zaokuplja pozornost urbanističke struke već desetljećima. To je pitanje obilježilo stručni i stvaralački život urbanista i arhitekta Zorana Hebara, koji mu posvećuje više od četiri desetljeća svoga rada. Toj temi posvećena je i njegova nova knjiga. Zoran Hebar u knjizi rezimira dosadašnja razmišljanja o uređenju Save te objavljuje niz ključnih urbanističkih planova i projekata koji su rađeni za njezin prostor, među kojima je znatan dio i njegovih vlastitih urbanističkih priloga – brojnih planova, natječajnih radova, studija, projekata i izlaganja na znanstveno-stručnim skupovima. Jasno iznosi svoje stavove o nizu akutnih pitanja, sumirajući svoju poziciju u rečenici: “Savi ne treba nametati tehnička rješenja, treba ih prilagoditi obilježjima rijeke.”

OBRAZLOŽENJE

Autor u knjizi u popularnom i skraćenom obliku na 350 stranica s približno 200 ilustracija (fotografija, nacrta, crteža) rezimira dosadašnja razmišljanja o uređenju Save te objavljuje niz ključnih urbanističkih planova i projekata koji su rađeni za njezin prostor. Među objavljenim radovima znatan dio je i njegovih osobnih urbanističkih priloga – brojnih planova, natječajnih radova, studija, projekata i izlaganja na znanstveno-stručnim skupovima, što živo ukazuje na autorovo dugogodišnje kontinuirano bavljenje rijekom Savom, s motrišta urbanista i arhitekta, koji je cijeli radni vijek najprisnije živio s urbanizmom Zagreba pridonoseći rješavanju njegovih urbanističkih problema. Knjiga obuhvaća i sažete prikaze zemljopisnih obilježja, povijest planiranja i razmišljanja o priobalju Save, razna rješenja i prijedloge za uređenje njezine obale i priobalja, kao i komparativne primjere i iskustva drugih gradova. Autor komentira izvedena ili planirana rješenja, iznosi vlastita mišljenja, a u zaključku razmišlja o prijedlozima za budućnost Save.

Tu veliku zagrebačku temu nije moguće u potpunosti iscrpiti u ovako skraćenom formatu i predstaviti je podjednako detaljno u svim bitnim aspektima – ekološkom, hidrotehničkom, energetskom, infrastrukturnom i mnogim drugim. Upravo je energetski aspekt Save izazivao, i još uvijek izaziva, brojne rasprave i neslaganja drugih stručnih pristupa. Zoran Hebar u knjizi jasno iznosi svoje stavove o nizu akutnih pitanja, sumirajući svoju poziciju u snažnom stavu i rečenici: “Savi ne treba nametati tehnička rješenja, treba ih prilagoditi obilježjima rijeke.”

Kako sakupljeni radovi svjedoče, takva promišljanja proizlaze iz autorova krajnje odgovornog i profesionalnog odnosa prema urbanizmu te njegove odgovornosti za održivost i očuvanje okolišnih vrijednosti. Ovom knjigom, a i kasnijom pratećom izložbom, zaokružena je jedna cjelina te kapitalne teme. Predstavljena je autorova jasna urbanistička misao – ne samo za uređenje i unaprjeđenje priobalja Save, nego i šire – integralna misao o gradu u suživotu s njegovom rijekom.

 

 

 

MEDALJA ZA KONCEPTUALNI PODUHVAT

Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, u nastajanju

Autor: Dinko Peračić

U zemlji s brojnim i vrijednim graditeljskim naslijeđem često se postavlja pitanje opravdanosti novoga građenja, barem u slučajevima gdje novi sadržaj može biti s dobitkom udomljen u vrijedne slojeve izgrađene baštine. Slučaj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, koji nastaje u bivšoj tvorničkoj zgradi, stoga zaslužuje posebnu pažnju i podršku struke.

U vremenu ograničenih sredstava, kada su budžeti prečesto nedostatni za cjelovitu obnovu povijesnih građevina, ishod u velikoj mjeri ovisi o umijeću i snalažljivosti arhitekta da osmisli održivi koncept pokretanja i odvijanja takvog složenog projekta. Umjesto kreatora forme, on tada postaje upravljač procesa, koordinator raznovrsnih aktera, pregovarač i usklađivač, projektant aktivnosti i menadžer postupaka. Arhitektonskim zahvatom evidentno konceptualnog karaktera postignut je višestruki učinak – riješena je i udomljena potrebna suvremena namjena, očuvana je i afirmirana vrijedna graditeljska baština, revitalizira se širi urbani predio i čuva njegova autentičnost.

OBRAZLOŽENJE

U Hrvatskoj je u siječnju 2018. godine bilo 5.505 trajno zaštićenih dobara graditeljske baštine. Za većinu primjerena namjena tek se traži, u nastojanju da novi program osigura njihovo prikladno održavanje i zajamči novi život građevine, čuvajući time i kulturni kontinuitet i trajanje. U zemlji s tako brojnim i vrijednim graditeljskim naslijeđem često se stoga postavlja pitanje opravdanosti novoga građenja, barem u slučajevima gdje novi sadržaj može biti s dobitkom udomljen u vrijedne slojeve izgrađene baštine. Instruktivni primjer takvoga pristupa danas je u Hrvatskoj relativno rijedak slučaj, stoga zaslužuje posebnu pažnju i podršku struke.

U slučaju Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) u Rijeci intrigira način provedbe takve prenamjene. U vremenu ograničenih sredstava, kada su budžeti prečesto nedostatni za integralnu preobrazbu i kada se napor cjelovite obnove povijesne građevine čini nemoguće zahtjevnim, ishod u velikoj mjeri ovisi o snalažljivosti i okretnosti arhitekta da postavi održivi koncept pokretanja i odvijanja takvoga složenog projekta. Uvidjevši kompatibilnost suvremene muzejske namjene i konkretne povijesne tvorničke građevine, kao i veliki potencijal njihova sjedinjenja, riječki MMSU smješta se u zgradu nekadašnjega tvorničkog sklopa iz 19. stoljeća. Vrijedna, no zapuštena, s nizom građevnih problema i izazova, od zgrade se pritom očekuje da svoje nove muzejske sadržaje udomi što brže. U takvim okolnostima, a pritom s raspoloživim tek manjim dijelom potrebnog budžeta, arhitekt nužno bira učinkovitost i održivost, skromnost i pragmatičnost, i od projektanta forme pretvara se u projektanta dinamičkih procesa – domišlja koncept preobrazbe koji uz minimalne, ali  promišljene tehničke zahvate omogućuje i funkcioniranje novoga sadržaja u dijelu zgrade kao i njezino istovremeno daljnje strateško obnavljanje i uređenje. Od kreatora oblika arhitekt tako postaje upravljač procesa, koordinator raznovrsnih aktera, pregovarač i usklađivač, projektant aktivnosti i menadžer postupaka. Micanjem fokusa s definiranja gotove forme na postavljanje otvorenih prostornih okvira ujedno se postiže i nova sloboda za buduće umjetničke intervencije, interpretacije, transformacije i nadopune. Život muzeja tako nastavlja pulsirati kreativnim vitalitetom, produkcijom i snagom u maniri svog povijesnog industrijskog domaćina, što na najljepši način održava naslijeđenu memoriju mjesta.

Ovakvim arhitektonskim zahvatom, evidentno konceptualnog karaktera, postignut je višestruki učinak – promptno je riješena i udomljena akutno potrebna suvremena namjena, čuva se i afirmirana vrijedna graditeljska baština, ujedno se revitalizira širi urbani predio te se čuva autentičnost gradskoga tkiva. Za promociju tako uspostavljenog modela održive rekonstrukcije i rehabilitacije naslijeđa ovom se pristupu dodjeljuje Medalja za konceptualni poduhvat.

 

 

 

Podsjećamo, medalje su dodijeljene na svečanosti u okviru godišnje strukovne konferencije Hrvatske komore arhitekata, Dani arhitekata 2.0. Trodnevna konferencija s 400-tinjak sudionika,održana je u hotelu Lone u Rovinju te je okupila brojna ugledna imena iz svijeta arhitekture.

Fotografije s dodjele nagrada: Saša Halambek