Split / travanj 2019.
Upravljanje javnim prostorom očigledan je pokazatelj ispravnog i neispravnog korištenja prostornih resursa jednog naroda, države ili grada.
Važnost javnog prostora građanima je usporediva s važnošću institucije demokracije.
To su mjesta na kojem se manifestiraju potrebe većine, ali i mjesta na kojem se provjerava uvažavanje potreba manjine.
Postojanje i svakodnevno slobodno korištenje javnog prostora pravo je svih građana, a svakoj državnoj, lokalnoj ili gradskoj upravi dužnost je čuvati ga i koristiti u svrhu općeg dobra.
Provođenje zakona koji reguliraju i osiguravaju očuvanje javnih prostora čini se kao jednostavan, svima jasan i dohvatljiv cilj.
U stvarnom životu dugoročni interesi javnosti i kratkoročni privatni interesi često su sukobljeni.-
U tim sukobima velika i „nenaoružana“ većina redovito brani javni prostor, dok ga mala privatna manjina, „naoružana“ raznim „odlukama“, kojima kumuju i naše kolege – napada i pokušava oteti.
Hrvatska komora arhitekata i Udruženje hrvatskih arhitekata, uz podršku gotovo svih naših kolegice i kolega, već dugo od državnih dužnosnika traže sustavnu i cjelovitu reformu zakonodavstva koje regulira planiranje u prostoru.
Godinama tražimo, da za razliku od dosadašnje prakse, predstavnici naših strukovnih i stručnih organizacija budu aktivni sudionici u provođenju tih reformi, reformi u kojima bi stručnost trebala postati onaj argument kojim se građani mogu učinkovito suprotstavljati interesima sebične manjine.
Ponovo ukazujemo i na nužnost korištenja institucije javnog urbanističkog i arhitektonskog natječaja pri rješavanju problema javnih prostora i glasno pozivamo na njegovu primjenu. Praksa nam uvijek iznova pokazuje kako su, premda nesavršeni, javni natječaji najdemokratskiji i najtransparentniji način nalaženja najboljih rješenja.
Mnogi trgovi i ulice, parkovi i groblja u Republici Hrvatskoj mjesta su na kojima je civilizacija pomicala granice stvaralaštva na našim prostorima.
Stradun ili Peristil mjesta su nacionalnog ponosa, ali postoji i bezbroj onih drugih manjih i skromnijih na kojima smo učili živjeti u zajedništvu. Svima nam je dužnost čuvati ih i omogućiti uvjete, u kojima suvremena generacija oblikovatelja prostora može stvoriti nova mjesta, koja će i u ubudućnosti netko željeti zaštititi.
Europska civilizacija i kultura, mjesto je nastanka i slavljenja javnog prostora.
Na ulicama i trgovima Europe odigravale su se sve društvene i povijesne mijene, gotovo kao u kazalištu. Svijest o značaju tog prostora i djelovanja na njemu potrebno je širiti u svakoj ponuđenoj prilici.
Javni prostori su nam potrebni da na njima iskažemo svoja mišljenja, da na njih donesemo svoje muke, da na njima proslavimo svoje uspjehe.
Potrebni su nam da na njima pokažemo svu svoju ljudskost.
Prilagođavajući se novim okolnostima ne ignoriramo novu stvarnost.
Novi načini odlučivanja, koji već funkcioniraju u zemljama s dužom demokratskom tradicijom od naše, pokazuju kako se samovolji u prostoru najuspješnije suprotstavljaju građani kada se koriste neposrednom demokracijom. Demokracijom ugrađenom u društvene zajednice u kojima građani neposrednim glasovanjem odlučuju o aktivnostima koje ih se dotiču i o stvarima za koje ih danas nitko ništa ne pita.
Za neposrednu demokraciju mora se boriti i naša struka, jer vjerujemo kako će upravo ona postati glavni čuvar javnog prostora u budućnosti.
Očekujemo otpore na svim razinama, te je naše političko i svako drugo javno angažiranje neophodno. Zakonodavna i izvršna vlast danas donose nesuvisle odluke, između ostalog zato, što nas nema na mjestima odlučivanja.
Konsenzus oko načina na koji se moramo boriti za opće i vlastite ciljeve izuzetno bi nam koristio.
Mi smo struka koja je, uz podršku tihe većine, prihvatila ulogu zaštitnika javnog prostora. Stoga moramo i dalje stalno i uporno raditi na poboljšavanju regulative ovog područja i inzistirati na stvaranju uvjeta u kojima se ta regulativa poštuje.
Sve što vodi očuvanju postojećih prostornih vrijednosti i stvaranju pretpostavki za stvaranje novih neka bude naša dužnost, ali i naša radost.